Najveća tragedije u višestoljetnoj povijesti Bizovca dogodila u vrijeme izravne srpske agresije na Hrvatsku. Ne sluteći opasnost ljudi su na obližnjim poljima uokolo brali  kukuruz i obavljali se drugi poljodjelski radovi. Samo nekoliko minuta iza podneva neuobičajeno toplog i sunčanog dana za to doba godine, 7. studenog 1991. godine jugo-četnički zrakoplovi bez ikakva povoda obrušili su se na naše mirno selo.

Povedeni istupima ratnog zločinca i izvješćima u srpskim medijima kako se u Bizovačkim toplicama liječe i odmaraju hrvatski branitelji njihov prvi cilj bilo je rušenje impozantnog zdanja hotela „Termia“ u kojem je  tada boravilo više stotina gostiju. Najvjerojatnije iz tog razloga usmjerili su avionske nišanske uređaje i na svu sreću promašili hotel. Duboko u zemlju par koraka od cilja u zemlju su se zarile su  dvije bombe od po 250 kilograma  i jedna teška „krmača“ od 500 kilograma. Uslijed siline detonacije i pritiska na ulaz u hotel držeći u poginuo je jedan mladi hrvatski vojnik, a u Nacionalnom restoranu smještenom u prizemlju ranjen je promatrač Europske zajednice.

Nakon punih sat i po vremena kasnije zračnim napadom neprijateljska avijacija pokušala je srušiti željeznički kolodvor. Ispaljeni projektili promašili su kolodvorsku zgradu da bi nasuprot nje teško oštetili više obiteljske kuće Mirka Sudara, njegovog brata Veljka  i Ivice Ðerkija, čija je supruga Marija pritom ranjena. Na obiteljskim domovima Sudarevih i Ðerkijevih učinjena velika materijalna šteta koju su brzom intervencijom djelomično  sanirali prijatelji, rodbina i pripadnici bizovačkog ratnog odreda Civilne zaštite.

Treći brutalni i podmukao napad kao i prethodna dva navrata došao je iz smjera zapada. Zaštićeni suncem avioni-ubojice pogodili su samo srce Bizovca u kojem je tada pored policijske patrole bilo puno mještana, putnika, prolaznika i radnika iz bizovačke Robne kuće. Nastao je metež, jurnjava i u paničnom strahu ljudi su zanijemili. I danas su na pojedinim zgradama u centru mjesta još uvijek vidljivi tragovi toga krvavog čina.. U jednom trenu pokošeni krhotinama avionskih projektila nevine živote su izgubili Josip Marinić, Josip Jurenac, Darko Kovačević, Slavko Vidaković, Tomislav Kranjčević, Derviš Grabus, Reza Vuković i jedanaestogodišnji Dragan Cvetković. Teške rane i na svojim tijelima trajnu invalidnost zadobili su Josip Andraković, Anđelko Stanić, Vinko Pintar, Pavo Duvnjak, Dražen Lacković, Ivan Ladišić, Spomenka Lacković, Franjo Plazonić, Dalibor Cvetković, Agica Sudar, Anica Pavić, Zlatko Štulac, Verica Glavaš, Milica Magušić, Damir Ivanović, Slavko Mateašić, Željka Galić, Zlatko Kajić, Marijan Parle, Antun Kraštek, Matija Kojundžić, Marija Ðerki i Baškim Saljiji.

Nedugo nakon počinjenog napada kada je centar Bizovca izgledao poput prizora iz nekog futurističkog fima sve strahote snimljene su policijskim video kamerama, a službeni vojni fotograf Darko Jančikić snimio je zastrašujuće prizore, koji nas na fotografijama danas podsjećaju na taj tužni dan kada je Bizovac brojeći mrtve i ranjene  nad njihovim sudbinama zaplakao.Iako je od počinjenog zločina prošlo dvadeset i tri godine počinitelji ovog terorističkog barbarskog zlodjela nad civilima nisu otkriveni i privedeni pred lice hrvatske javnosti i pravosuđa.

Istovremeno u svojim molitvama prisjećamo se i svih nestalih i poginulih hrvatskih branitelja koji su tijekom Domovinskog rata svoje živote položili na oltar neovisne i slobodne Republike Hrvatske. Svima njima neka je vječna hvala i slava!