Da se na prostoru današnjeg Bizovca živjelo u predpovijesnom razdoblju, dokazuje nam pronalazak ostave s 332 dobro očuvana uporabna predmeta iz srednjeg brončanog doba, koju je na njivi Lepodrevci 19. kolovoza 1885. godine izorao bizovački seljak Ivan Bošnjak, predavši sve vlastelinu Gustavu Normannu, a ovaj zagrebačkom Arheološkom muzeju. Među arheološkim nalazima su brončani srpovi, klinaste sjekire, koplja, nakit, oruđa i komadi bakrene rudače.

Najstariji arheološki nalazi iz Samatovaca i Željkovca pokraj Ladimirevaca, te iz Brođanaca i Novaka potječu iz mlađeg kamenog doba i stari su približno 8000 godina. Usporedimo li te nalaze, kao i iskopine iz brončanog doba, koji su nađeni na lokalitetu Lepodrevci, sa alatkama koje su Bizovčani koristili u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, možemo zaključiti da je tehnološki razvoj ovog područja bio vrlo spor. Je li je u doba vladavine Rima niknulo koje gradsko naselje umirovljenih rimskih vojnika, nije poznato, no toponim Gradine u šumi pored Creta Bizovačkoga, te artefakti, osobito cigle, obvezuju da se prouči to područje. U katastarskom popisu Požeškog sanđaka iz 1579. godine spominje se Bizovac u kojem je popisivač zatekao 7 kuća u kojima su glave obitelji bili: Đerđ Andrašev, Ivak Šavin, Petar Pavlov, Ivak Andrašev, Pavak Imrin, Andraš Petrov, Đerđ Pištin.

U selu Bozinci, danas njiva Buzinci u bizovačkom ataru spominju se: Đurok Martinov, Jakob Makerčić, Bene Mikin, Dimitre Miklošev, Ivaniš Andrović, Balaž Matijinšev, Balaž Grgurov, Đurađ pridošlica, Mihal Kos, Tomaš Miklošev, Ivaniš Dikanov, Jakob Balažev.

U nestalom selu Lipodrvce danas njiva Lepodrevci živjeli su: Stanić Pavlov, Kara Pavlov, Živko Tomašev, Mihal Pištin, Antol Sajkov, Đurađ Ivanišev, Štefan Đurađov, Živko Petrov, Mihal Mačiarov, Tomaš Balenić, Grgur Uglješić, Paviša Banedikov, Petar Mikcov, Gašpar Matijinšev, Andraš Petrov, Tomaš Balažev, Berta Mihokov, Petar Habenčić, Tomaš Đurađov, Mihal Štefanov, Pava Ivanišev i Nikola Živkov. Jugoistočno od Bizovca na današnjoj rudini Vučevci postojalo je istoimeno naselje u kojem su u popisu iz 1579. upisani: Bane Varga, Loša Benošev, Kelemen Ilišev, Imre Đurkov, Matijin Elkić, Mikloš, Kelemen Imrin, Mikula Miklošev, Bene Miklošev, Mati Orvanov, Vukšić Đanešov, Vuk pridošlica i Orvan Bene.

U razvijenom i kasnom srednjem vijeku pastoralnu službu na području današnje općine Bizovac obavljali su Ivanovci, a nakon njih dijecezanski svećenici pečuške biskupije. Za vrijeme osmanlijske vlasti vjerske obrede vršili su franjevci, a moguće i dubrovački trgovci koji su u Osijek rado navraćali, osobito na svibanjski osmodnevni sajam. U pisanim dokumentima spominje se da je Bizovac zajedno s Ladimirevcima imao zajedničku crkvu posvećenu sv. Kuzmi i Damjanu. U toj je crkvi dvadesetih godina 17. stoljeća služio misu, ispovijedao i dijelio svetu potvrdu Bartol Kašić, isusovac i misionar. O župama Križevci i Kuzminci Bartol Kašić zapisao je: “Pošto je završio vašar i obavivši svoje poslove u Osijeku, pošli su svećenici u nedjelju u župu Križevce, ili crkvu sv. Križa u koju su se odasvuda skupili seljaci i čekali da se ispovjede. Svećenici su dosta nezgodno sjedeći na kamenju ili na kamenom zidu sa strane, slušali ispovijedanje ljudi, koji su pokraj njih kleknuli. Crkva se nalazila u polju. U njenoj su okolini vidjeli mnoge grobove vjernika koji su bili nešto više nasuti (da ih ne bi vukovi ili psi iskopali), što su stanovnici posvuda nazivali groblja. Iznad svakog groba stavljaju veoma teško deblo ili hrpu kamenja. Žene stavljaju na grobove svojih pokojnika kruh, jabuke i druge plodove kao hranu siromasima, a ne za duše pokojnika (po običaju pogana). Jer kad se hranom okrijepe živa tijela siromaha, onda će oni zahvaljivati i moliti za vjerne mrtve...”. U popisu slavonskoga stanovništva iz 1679. i 1702. godine u okolnim selima zapisana su prezimena kojih i danas ima u Bizovcu. Tih sela kojih više nema, danas su bizovačke njive (Novaki, Buzimci), a stanovnici su se vjerojatno preselili u Bizovac i pridružili se obiteljima katoličke vjere, koja su spomenuta u Smičiklasovoj Dvjestogodišnjici. Stanovnici pagusa Bollogofczy, Czerd, Paulovczy i Lepodrevczy također su se raselili, jer tih sela danas više nema, ali jesu li došli u Bizovac ili su otišli nekamo, ne možemo znati, jer ni iz tih sela nemamo popisa iz godine 1702. Prezimena Bollogovczan, Lepodrevczan, Czred i Paulovczan mogu se pronaći u popisima ondašnjega stanovništva poglavito u gospoštiji Karaševo. Današnje obnovljeno selo Novaki, koje je nastalo na prostoru njive Novaki kolonizacijom dobrovoljaca iz Prvog svjetskoga rata, dolazi u popisu gospoštine Karaševo godine 1702. pod imenom Nowacky. U tom popisu upisana su i dva današnja bizovačka prezimena: Škarić i Glavašić. U pagusu Businczy (danas njiva istoga imena) 1702. nailazimo na prezimena Erić, Škarić i Grlica. U samoj gospoštini Karaševo spominju se prezimena Škarić, Sršić i Mitrić. Zanimljivo je što se u pagusu Petrovicz 1697. spominju Erić, Kramarić, Škarić, Domanovac i Erić, Lukacs Kramarics, Marti, a da godine 1702. nema u tom selu ni jednoga od tih imena.

Premda nema potvrde za neka prezimena u Bizovcu, istraživanja pokazuju da mnoga potječu iz okolnih sela i predstavljaju stara slavonska imena. Ostala prezimena, zabilježena u maticama iz 1789. godine, nisu prisutna u ranijim popisima iz 1697. i 1702., što sugerira da su nositelji tih prezimena doselili iz drugih krajeva. Većina bizovačkog stanovništva nije autohtona, već doseljena, što postavlja pitanje njihovog podrijetla.
Godine 1660., fra Petar Nikolić, vikar zagrebačkog biskupa, bilježi posjet Brođancima, Križevcima i Karaševu. Moguće je da su spomenuti "Križevci" iseljeno naselje unutar petrijevačkog atara. Nikolić navodi da se u župi Brođanci nalaze tri kamene crkve: Sv. Križa, Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Jurja.

Valpovačko vlastelinstvo i naseljavanje

Tijekom austrijsko-osmanlijskih ratova, franjevci su naseljavali Šokce iz sjeverne Bosne u slavonsko Podunavlje. Početkom 1737. godine načinjen je popis stanovništva valpovačkog vlastelinstva, koje je obuhvaćalo i Bizovac. Sjedište vlastelinstva bilo je Valpovo, dok su Petrijevci bili najveće naselje s 161 kućom.

Popis iz 1737. godine bilježi detaljne podatke o kućedomaćinima iz sela Bizovac i Novaki. Neka od zabilježenih imena uključuju: Nicola Bosniak, koji je posjedovao jednog vola, dvije krave i jedno jutro livade, Gyurko Gabvavich, s dva konja, dva vola i sedam jutara oranica, Miad Blasev, s jednim konjem i četiri svinje.

Sela su imala značajan broj domaćinstava s razvijenom poljoprivredom i stočarstvom, što je osiguravalo stabilnu ekonomsku snagu vlastelinstva.

Razvoj crkvene zajednice

Župa u Brođancima osnovana je 1747. godine, a filijale su činili Habjanovci i Martinci. U Bizovcu je drvena kapela posvećena blaženoj Djevici Mariji sagrađena 1761., dok je 1802. godine podignuta župna crkva Svetog Mateja apostola i evanđelista. Obnavljana je nekoliko puta, posljednji put od 2004. do 2007. godine.

Razvoj infrastrukture i školstva

Izgradnja ceste Osijek – Bizovac – Našice (1838.–1868.) te željezničke pruge (1894.) poboljšala je povezanost Bizovca s gradovima i vlastelinskim centrima. Prvo školstvo u Bizovcu uspostavljeno je 1852. godine, kada je osnovana pučka učiona. Učitelj je osim nastave bio zadužen za orguljanje u crkvi i pisanje službenih zamolbi.

Bizovac kao općinsko središte

Godine 1831. Bizovac postaje dio porezne općine unutar Petrijevačkog distrikta. Krajem 19. stoljeća naselje se razvija kroz sudstvo, školstvo i trgovinu, a 1894. godine kroz Bizovac prolazi prvi vlak. Osnivaju se udruge poput Mljekarske zadruge, Pučke knjižnice, Dobrovoljnog vatrogasnog društva te raznih sportskih i kulturnih društava.

Modernizacija i općinski status

Elektrifikacija Bizovca dovršena je šezdesetih godina 20. stoljeća, a plinifikacija, vodoopskrba i telekomunikacije realizirani su u posljednjim desetljećima. Dana 17. travnja 1993. Bizovac je postao općinsko središte, koje čini sedam naselja: Brođanci, Cerovac, Cret Bizovački, Habjanovci, Novaki Bizovački, Samatovci i Selci.

Bizovac danas, kroz svoju bogatu povijest i razvoj, predstavlja primjer skladnog suživota povijesnog naslijeđa i modernog razvoja.